Janjevci su kao jedna od najstarijih etničkih grupa Hrvata izvan matične zemlje živjeli tijekom sedam stoljeća na Kosovu, u okruženju većinskih naroda Srba i Albanaca. Geografska izoliranost njihova naselja, kontinuitet veza s matičnom postojbinom (Dubrovačka Republika), jak utjecaj Katoličke crkve spriječili su njihovu asimilaciju u širu zajednicu. Hrvati Kosova potječu od trgovaca i rudara iz Dubrovnika te obližnje Bosne i Hercegovine, koji su se tijekom 14. stoljeća naselili na Kosovo. Katoličku vjeru i hrvatski identitet su uspjeli zadržati kroz stoljeća.
U Janjevu je ostalo tek oko 200 Hrvata, dok ih je u Letnici samo oko 40 i to svi starije životne dobi. Prema popisu stanovništva 1991. godine bilo je 8.800 Hrvata na Kosovu, a 1998. godine samo 1.800.
Hrvati su živjeli i u Prizrenu i Prištini.
RTL televizija je više puta posjetila tamošnje stanovnike kako bi vidjeli kako žive danas... A žive u groznim uvjetima, u domovima kao iz 18. stoljeća, kako je primjetio reporter. Bez struje, bez vode.
Većina ih je nezaposlena, stari su, bolesni, socijalni slučajevi, koji imaju što jesti zahvaljujući pučkoj kuhinji koju financira Hrvatska. Pučku kuhinju vode troje preostalih radno sposobnih Hrvata, a kuha se za 37 korisnika, među kojima i sedam Albanaca.Hrvati su se iz Letnice počeli iseljavati 1992. godine zbog rata. U njihove domove potom su se počeli useljavati Albanci iz Makedonije. Imovinsko pravni odnosi uz sveopće siromaštvo zato su ovdje najveći problem. U "mainstream" medijima o progonu Hrvata sa Kosova, skrnavljenju katoličkih crkvi i spomenika, ubojstvu civila, napadima, pljačkama i terorisanju hrvatskog naroda od strane kosovskih Albanaca ne može se pročitati ništa. O tome malo tko govori i piše. Javnost u Hrvatskoj nije upoznata sa terorom koji hrvatska zajednica trpi 20 godina.
Danas je o Hrvatima na Kosovu, bolje reći s Kosova, nemoguće tako pisati. Jer premda imaju svoje specifične tradicije, nošnje, govor dugu i bogatu povijest i baštinu njihova je skorija povijest primjer ne suživota i multikulturalnosti, kako se to voli govoriti, već tragične sudbine manjine koja je u jednom vremenu zla postala nepoželjna.
(FOND ZA HUMANITARNO PRAVO)
Problemi Janjevaca su počeli posle 1999. godine, kada oni i njihova imovina postaju meta albanskih susjeda. Kradu ih, kažu, Albanci koje poznaju. Prijetnje i ogroman pritisak mnogi nisu izdržali, izbjegli su, uglavnom u Zagreb i Liku. Njihove zaključane kuće se neprekidno uništavaju, zbog čega Janjevo i ostala hrvatska mjesta izgledaju kao da ih je pogodio zemljoteres, kaže župnik janjevački.
Groblja u Janjevu i Šašarama su devastirana i teško oštećena.
Župnik župe svetog Nikole don Matej Palić i mještani Janjeva, u kojem živi najbrojnija zajednica kosovskih Hrvata, iznijeli su niz slučajeva pljačke imovine, uništavanja vinograda i posjeda na koje lokalne vlasti i policija ne reagiraju. "To je poprimilo tolike razmjere da cijela obitelj ne može ići na misu, jer jedan član uvijek ostaje štititi kuću od kriminalaca", rekao je don Palić. "Od 2000. počela je ta krađa, uzima se sve što je metalno, skidaju se kapije, terase, krovna konstrukcija, nosi se elektrika iz svih kuća. Poznajemo kriminalce, međutim, vlast ništa ne preduzima", kaže don Matej Palić, župnik janjevački. I oni koji su ostali ne znaju kako da sačuvaju imovinu od krađa. A kradu im sve.
Tonina Jozić, otkako je ostala bez stoke, jedva preživljava s porodicom. Vekoslav Tošić se zbog porodice vratio iz Splita. Više puta se za pomoć obraćao kosovskim institucijama, ali, kaže, uzalud.
"Posla nema. I da imaš nešto da prodaš, ne možeš, oni ti ne dozvoljavaju", priča Vekoslav. Hrvati sa Kosova su vjerovali da će Europska Unija ali i Republika Hrvatska izvršiti pritisak kako bi se omogućio povrat imovine prognanim Hrvatima, i kako bi se obezbjedili uvjeti za povratak ali i procesuirali zločini nad Hrvatima. To se nikad nije desilo. Nevladina udruga "Fond za humanitarno pravo" od 2000. prati položaj hrvatske zajednice na Kosovu. Oni su zabilježili brojne incidente i kršenja prava hrvatske ali i drugih zajednica od strane većinskog albanskog stanovništva. Hrvati su se žalili na slobodu kretanja, a imali su strah zbog toga što ne znaju albanski jezik. Ovo su njihove ispovijesti koje je prikupio i objavio FHP:
F.D., Hrvat iz Letnice:
"Nakon završetka rata Albanci su počeli da nas napadaju. Na svom
imanju ubijen je Petar Tunić, sedamdesetogodišnji Hrvat iz sela
Šašare. Žrtva sam bio i ja. Dana 28.06.1999. godine, oko 14:30
časova, krenuo sam do crkve ispred koje sam sreo trojicu mladića.
Nosili su uniforme, bez ikakvih obeležja i automatske puške.
Pozdravio sam ih na albanskom, a oni su mi uzvratili. Nakon
četrdesetak minuta sam pošao svojoj kući. Minut kasnije neko je
pokucao na vrata. Kada sam otvorio jedan od tih mladića mi je
uperio pušku u stomak. Pretresali su mi kuću. Uzeli su mi pištolj,
lovačku pušku, metke i nož, za koji sam imao dozvolu. Snajpersku
pušku i karabin nisu našli. Novac nisu dirali. Odveli su me na četvrti
sprat kuće. Kablom za struju vezali su mi vrat, pa onda stezali. Na
razne načine su me maltretirali i pretili su da će me ubiti. U jednom
trenutku su me pustili i otišli dalje. Dovukao sam se do crkve i rekao
komšijama šta se dogodilo. Oni su otišli u selo Stubla i prijavili
slučaj štabu UČK. Niko do danas nije priveden zbog tog incidenta.
Bilo je još takvih slučajeva. Deligegić Zefa su tukli celu noć. Nakon
toga je pobegao u Hrvatsku i nedugo zatim od posledica umro. Bilo
je i pokušaja silovanja. Prvi slučaj se dogodio 1999. nakon završetka
rata. Nue Idriz je pokušao da siluje Justinu Perić. Rekli su da je Nue
mentalno oboleo, ali je isti čovek i ove godine [2003] pokušao da
siluje i Gegić Petru. Posle toga je uhapšen. Ako je zaista mentalno
oboleo, zašto napada samo Hrvatice? Zbog ovakvih slušajeva
Hrvati napuštaju sela i odlaze u Hrvatsku. "
Oko ponoći, u stan hrvatske obitelji S. ušli su naoružani Albanci, pripadnici OVK i izveli ispred zgrade sve članove obitelji: Hrvaticu i njenu djecu i njihove prijatelje T.R. i R.R. Rekli su im da će ih tu strijeljati. Tukli su ih a S.Z. je molila da ih oslobode i da ih ne strijeljaju. Govorila im je da je ona Hrvatica i da su njena djeca Hrvati. Posle kraćeg vremena, pripadnici OVK su ih pustili a obitelj je izbjegla iz grada.
F.T., Hrvat iz Vrnavokola: "Po završetku rata napali su me neki mladići. Tukli su me kada sam im rekao da sam Hrvat. Onda su prestali".
Z.Z. Hrvatica iz Kline, učiteljica (2003): "Nikada nisam imala problema sa slobodom kretanja. Ipak, 2002., dok sam se vozila autobusom jedna žena, koja je imala OVK uniformu, napala me je zato što sam pričala sa komšijom, Albancem, na hrvatskom. Pitala je šta radim ovde i naredila vozaču da se zaustavi, a meni tražila ličnu kartu..."
Nevladine udruge su objavile kako su albanski vojnici, pripadnici OVK tijekom i nakon rata (1998-2001) ubili i kidnapovali 4 000 ljudi - srpske, romske, bošnjačke, aškalijske ali i albanske nacionalnosti. Među žrtvama je 15-ero civila hrvatske nacionalnosti:
Krasenka Aljinović, kći Domenika, rođena 21.11.1936. u Žrnovnici kod Splita, živjela sa obitelji u Prizrenu. Kidnapovana 8. kolovoza 1999. u Prizrenskoj bolnici gdje je bila na liječenju. Albanski ekstremisti su u srpnju 1999. okupirali Prizren i tad kidnapovali i ubili 160 civila - Srba, Bošnjaka, Roma, Turaka. Obitelj je pokušavala da dobije informacije o njenoj sudbini ali nisu došli do istine. Pretpostavlja se da oteta i njeno ime se nalazi na evidenciji nestalih lica.
Krunoslav Ivanković, sin Mate i Mande, rođen 1964. a živio sa obitelji u Peći. Ubijen je 14. travnja 1999. u okolici Đakovice prilikom napada albanskih bojovnika.
Ivan Marković, sin Petra i Ilone, rođen 27.09.1978 a ubijen 17. srpnja 1998. u Dečanima. Poslednji put javio se roditeljima 15. srpnja 1998. a u noći 17.07.1998. godine oko 23h ubijen je hicem iz vatrenog oružja.
Goran Olka, sin Mate i Lozike, rođen 12.01.1978, a ubijen 3. lipnja 1999. u Poslištu kod Prizrena kada je vojska pobunjenih Albanaca bombardirala ovo mjesto.
Аntun Željko Martinović, sin Petra, rođen 24.05.1967. Sa obitelji je živio u Đerdapskoj ulici u Prizrenu. Antun Željko je poginuo 11. kolovoza 1998., oko 16h u Glođanu (općina Dečani) kada je vojska pobunjenih Albanaca pogodila raketom njegovo vozilo.
Petar Škrpan, sin Gligora i Mandice, rođen 27.11.1966. a ubijen 30. ožujka 1999. u napadu vojske pobunjenih Albanaca na mjesto Mogila kod Vitine.
Krunoslav Ivanković, sin Mate i Mande, rođen 1964. a živio sa obitelji u Peći. Ubijen je 14. travnja 1999. u okolici Đakovice prilikom napada albanskih bojovnika.
Ivan Marković, sin Petra i Ilone, rođen 27.09.1978 a ubijen 17. srpnja 1998. u Dečanima. Poslednji put javio se roditeljima 15. srpnja 1998. a u noći 17.07.1998. godine oko 23h ubijen je hicem iz vatrenog oružja.
Goran Olka, sin Mate i Lozike, rođen 12.01.1978, a ubijen 3. lipnja 1999. u Poslištu kod Prizrena kada je vojska pobunjenih Albanaca bombardirala ovo mjesto.
Аntun Željko Martinović, sin Petra, rođen 24.05.1967. Sa obitelji je živio u Đerdapskoj ulici u Prizrenu. Antun Željko je poginuo 11. kolovoza 1998., oko 16h u Glođanu (općina Dečani) kada je vojska pobunjenih Albanaca pogodila raketom njegovo vozilo.
Petar Škrpan, sin Gligora i Mandice, rođen 27.11.1966. a ubijen 30. ožujka 1999. u napadu vojske pobunjenih Albanaca na mjesto Mogila kod Vitine.
Zefo Deligegić - prebijen i mučen 1999. od Albanaca, preminuo od posljedica torture u izbjeglištvu u Republici Hrvatskoj
Danica Cucurević, kći Martina i Josipe, rođena 07.12.1924 u Hrvatskoj, udata za Danila sa kojim je živjela u Prizrenu. Ubijena je 24. kolovoza 1999. sa suprugom kada su albanski ekstremisti upali u njihov dom. Njenog supruga su masakrirali sekirom a nju su zlostavljali pa objesili.
Latinka Klašnja, kći Sime, rođena u Tomislavgradu, kidnapovana u Suvoj Reci 1. ožujka 1999. od strane grupe naoružanih Albanaca. Njeno tijelo do danas nije pronađeno i Latinka se vodi kao nestalo lice.
Marija Miljković, kći Alojzija i Emilije, rođena 11.01.1929. u Đakovici. Ubijena je 01. rujna 1999. kada su u njen stan upali naoružani albanski ekstremisti koji su je zlostavljali, mučili pa masakrirali. Bila je jedna od posljednjih sedam nealbanki u ovom gradu. Danas ih je ostalo tri.
Petar Tunić, sin Mike i Petre, rođen 29.07.1938. a ubijen 20.06.1999 Šašare
Toma Zefkić, sin Paška i Marie, rođen 23.04.1947. a ubijen 03.08.1999 Uroševac
Milica Isaku, kći Đure i Marie, rođena 04.09.1935 Drniš - 18.06.1999 Gornji Petrič, Klina
Slađana Fan, kći Budislava i Tereze, rođena 27.04.1973. a ubijena 19.06.1999 u Prizrenu. Odvedena je u logor u Albaniju gdje je ubijena.
Dekić Zoran, rođen 1969. a ubijen je u vozilu nalazio se u automobilu na koje je pucano u selu Grizine kod Kamenice 19.06.2001. godine. Tom prilikom je ubijen.
Danica Cucurević, kći Martina i Josipe, rođena 07.12.1924 u Hrvatskoj, udata za Danila sa kojim je živjela u Prizrenu. Ubijena je 24. kolovoza 1999. sa suprugom kada su albanski ekstremisti upali u njihov dom. Njenog supruga su masakrirali sekirom a nju su zlostavljali pa objesili.
Latinka Klašnja, kći Sime, rođena u Tomislavgradu, kidnapovana u Suvoj Reci 1. ožujka 1999. od strane grupe naoružanih Albanaca. Njeno tijelo do danas nije pronađeno i Latinka se vodi kao nestalo lice.
Marija Miljković, kći Alojzija i Emilije, rođena 11.01.1929. u Đakovici. Ubijena je 01. rujna 1999. kada su u njen stan upali naoružani albanski ekstremisti koji su je zlostavljali, mučili pa masakrirali. Bila je jedna od posljednjih sedam nealbanki u ovom gradu. Danas ih je ostalo tri.
Petar Tunić, sin Mike i Petre, rođen 29.07.1938. a ubijen 20.06.1999 Šašare
Toma Zefkić, sin Paška i Marie, rođen 23.04.1947. a ubijen 03.08.1999 Uroševac
Milica Isaku, kći Đure i Marie, rođena 04.09.1935 Drniš - 18.06.1999 Gornji Petrič, Klina
Slađana Fan, kći Budislava i Tereze, rođena 27.04.1973. a ubijena 19.06.1999 u Prizrenu. Odvedena je u logor u Albaniju gdje je ubijena.
Dekić Zoran, rođen 1969. a ubijen je u vozilu nalazio se u automobilu na koje je pucano u selu Grizine kod Kamenice 19.06.2001. godine. Tom prilikom je ubijen.
(FOND ZA HUMANITARNO PRAVO)
Primjedbe
Objavi komentar