Vitežanka Ljubica Garić sama odgojila šestero djece

Ljubica Garić izgubila je u ratu supruga, kao i njezina sestra Marija. Ostale su same sa šestero djece. 

Onda je Marija teško oboljela i umrla, a Ljubica se posvetila djeci, jednako svojoj kao i sestrinoj




VITEZ — Prosinac je mjesec ljudske topline, ljubavi, darivanja, mjesec kršćanske kreposti i samoprijegora. I upravo u prosincu otvore se mnoga srca, čak i ona tvrda, i čine se djela dostojna vjernika, dostojna čovjeka.
No, ima i onih čija su srca neprestalno otvorena, puna ljubavi i spremnosti uz vlastitu žrtvu i odricanje pomoći drugima. Među takve svakako spada Vitežanka Ljubica Garić (48), koju život nije mazio, a da izdrži, da prevladava nedaće koje su stizale jedna za drugom, pomogli su joj i snagu joj davali upravo ljubav i vjera. I iako još uvijek nije ni blizu kraja roditeljske odgojne misije, iako je još dosta toga čeka, već se može reći da je uspjela.
U krvavom ratu Ljubica je 16. listopada 1993. godine izgubila muža Vinka (1956.), a zeta Dragana Tarabu (1963.), supruga sestre Marije (1963.), 17. ožujka 1994. godine. Njihove živote odnio je ratni vihor, a dvije sestre ostale su sa šestero malodobne djece. Ljubica s Majom (1983.), Marinom (1984.) i Ivanom (1993.), a Marija s Igorom (1988.), Draganom (1991.) i Gabrijelom (1994.). Ostale su bez osnovnih životnih poluga, bez glava obitelji, u ratom opustošenom Vitezu, bez sigurnih izvora prihoda za golu životnu egzistenciju.
No, prije svega, Ljubica je borac i snagom vjere i upornošću suprotstavila se životnim nedaćama, noseći teret i oca i majke, pobjeđivala ih je jednu za drugom. Na žalost, kako to i inače biva, nakon pobjede jedne stizala je druga, treća...
Teška bolest napala je sestru Mariju. Slijedilo je dugotrajno liječenje u Zagrebu, operativni zahvati, strah, nada, zebnja i borba za život.
Svjesna izgubljene životne bitke Marija je žurno i odlučno pripremala teren da djeca, nakon njezine smrti, koja se očigledno primicala, postanu štićenici Majčina sela u Međugorju. No, kada je Ljubica sestri rekla da će uzeti njezinu djecu, čuvati ih i odgajati kao svoju, Marija je dva, tri dana prije smrti, nakon što je primila svete sakramente, rekla: "Sada se ne bojim umrijeti". I umrla je 14. listopada 2002. godine.
Od tada Ljubica je i otac i majka i djeci svoje umrle sestre. A djeca, njezina i sestrina, u svakom pogledu imaju isti tretman. Red, rad, razgovor, molitva... su osnovne naznake života ove sada jedne uzorne obitelji.
— Djecu moraš odgajati vlatitim primjerom i ja to pokušavam koliko znam i umijem. Također, stariji su primjer i uzor mlađima, ništa im ne uskraćujem u individualnim sklonostima, potrebama, u druženju... ali, tko, kada, do kada, gdje, s kim... mora se znati i u nas sve to zaista zna — kaže Ljubica.
A dok nam "ispovijeda" svoju životnu priču punu trnja i prepreka, ne krije suze koje, kaže, djeca nikada ne vide i nisu vidjela.
— Nastojim ih odgojiti u zdravom i normalnom obiteljskom ozračju koje nosi radost, sitne tuge, mala (ne)zadovoljstva, uz radne obveze, sitne kazne, nagrade...! Učim ih međusobno dijeliti i radost i tugu, da su zajedno, jedno uz drugo, u svakoj situaciji. Jer, tako je svaka situacija lakše podnošljiva, ili je ljepša. Uspijevam li u tome? Pa čini mi se da uspijevam — kaže Ljubica.
I nema dvojbe, uspijeva. Djeca su istaknuti Framaši (Franjevačka mladež), Maja piše pjesme, bila je najbolja učenica generacije (u viteškoj Gimnaziji), sada je uspješna studentica treće godine na Informatičkom fakultetu u Varaždinu, gdje je na drugoj godini studija i brat Marin, istaknuti ragbijaš.
Igor je srednjoškolac, a Ivana, Dragana i Gabrijela su osnovci, odreda odlični učenici. 
A Ljubica? Ona još stigne biti i vrlo uspješna predsjednica srednjobosanske županijske Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja. Kako? Otkud snaga, volja, ljubav...?
— Kad god mi je bilo teško, a bilo je, kad se činilo da izlaza i nema, stala bi pred raspelo i tražila odgovor kako dalje. I uvijek sam ga dobila u novoj snazi, u volji da se ne predajem, da se borim, i izborim. I Bogu hvala što mi je davao i što mi daje potrebnu snagu da izdržim i djecu izvedem na pravi životni put.
Ljubica je borac za pravdu i istinu i ova hrabra žena svake godine organizira i prisustvuje obilježavanju stradanja Hrvata u Vitezu, Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Podgradini i neumorno podsjeća na sve nevine žrtve koje su stradale tijekom muslimanske okupacije grada a među kojima je i njen suprug. 

Izvor: Slobodna Dalmacija: Ljubica puna Ljubavi
ZVONIMIR ČILIĆ

Primjedbe