Nakon tragedije Vareš i njegova hrvatska sela postali su pustinja krvlju oblivena i požarom opaljena. Stanje u Varešu i njegovoj okolici ovako je oslikao vareški župnik fra Mato Topić: "Grobovi i činjenice pokazuju, a slijepima će tek postati jasno, da je kudikamo veći zločin učinjen nad Hrvatima u Varešu nego nad Muslimanima u Stupnom Dolu"
Na nadmorskoj visini od 829 metara, bogat rudama i šumama smjestio se industrijski grad Vareš. U njemu danas postoji najstarija sačuvana crkva u BiH, mala crkva sv. Mihovila Arkanđela, a u župnom arhivu čuva se jedna od najstarijih župnih matica, iz 1643. godine, pisana bosančicom i latinicom, hrvatskim i latinskim jezikom. U gradu su prema popisu stanovništva iz 1991. godine u apsolutnoj većini bili Hrvati, bilo ih je 52,6 posto, a u općini su bili u relativnoj većini s 40,6 posto, Muslimana-Bošnjaka je bilo 30,23 posto i Srba 16,41 posto. Udio hrvatskog stanovništva se smanjivao pa ga je na popisu 1971. bilo 47,33 posto, a 1981. 45,07 posto.
Borovica
Sukobi između Armije BiH i HVO-a, pukovnija "Bobovac", počinju tek u ljeto 1993. godine. Napad postrojbi Armije BiH na područje vareške općine počeo je 18. listopada 1993. godine kada je stradalo selo Kopijari, koje je opljačkano i spaljeno i u njemu je ubijeno 6 civila. Bilo je to zlodjelo 7. muslimanske brigade. Zločin u Kopijarima bio je Stupni Do prije Stupnoga Dola, ali se on prešućuje u javnosti BiH i cijeloga svijeta.
U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 57 žrtava, od toga je bilo 1 dijete, 41 odrasli civil i 15 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a. U selima Duboštica i Kopijari 18. i 19. listopada 1993. godine ubijeno je po 6 Hrvata, u Borovici je 5. studenoga ubijeno 6 civila i masakriran jedan vojnik HVO-a, a u egzodus je krenulo 8500 Hrvata. U jednoj noći i jednom danu vareška općina je gotovo očišćena od Hrvata. Po ulasku postrojbi Armije BiH u Vareš nastala je nezapamćena pljačka hrvatske imovine, a pljačkaši su dolazili iz Breze, Kaknja, Viskog, čak iz Zenice. Selo Borovica je 5. studenoga 1993. potpuno uništeno, nijedna kuća ili gospodarska zgrada nisu ostala uzgor. Župna crkva s vjeronaučnom dvoranom i župnim stanom je srušena i zapaljena. Jozo Pavić (80), zvani Kardelj, ostao je u Borovici i tu je zaklan, električar Marko Perić (1932.) izgorio je u svojoj zapaljenoj kući, Stijepo Marković, sin Ilijin (1938.), govorio je da neće bježati iz svoga sela jer će doći njegovi prijatelji Muslimani, a liječnička obdukcija je pokazala da je udaren tupim predmetom u potiljak glave, da je pretučen, da je u njega ispaljen metak i da je uboden nožem u leđa, Ilija Zovkić (1945.) zaklan je u svome svinjcu. Zarobljeni vojnik HVO-a Kruno Đaković, sin Željkov, nađen je mrtav smrskane glave, zatiljka rasječena oštrim predmetom, s dva uboda na grudima oštrim predmetom, gornji dio tijela mu je bio nagoren, a lijeva šaka je izgorjela. Ivi Vukančiću su presječene vene na rukama i ostavljen je u kući da iskrvari i umre.
Masakr
Major Hakan Birger, zapovjednik 8. čete NORDBAT 2 - nordijskog bataljuna u sastavu UNPROFOR-a, izjavio je je da je šteta što zločin u Borovici nije prikazan kao zločin u Stupnom Dolu.
 Kako su stradavali zarobljeni vojnici HVO-a iz pukovnije "Bobovac"? Leš Pere Čokare, rođen u Kaknju 1951., bio je u raspadanju i teško prepoznatljiv, a to je namjerno učinjeno da se ne bi vidjeli tragovi nasilja, tijelo Kreše Pantića pokazivalo je tragove ozljede glave teškim tupim predmetom, oštrim predmetom su na očnim jabučicama naneseni ubodi, bajonetom mu je proboden grudni koš, na desnoj šaci bila je vidljiva razderotina. Identifikacija je pokazala da je Anto Šimkić (1959.), sin Gabrijela, bio zaklan, da je gorio i zadobio opekline po glavi i duž tijela. Ivanu Pogarčiću (1955.) glava je bila razmrskana, a leš Marka Andrića (1973.) pokazuje da je bio zaklan i djelomično spaljen. Miki Filić, rođen u Kosovskoj Mitrovici 1956. godine, imao je potpuno deformiranu glavu.U gradu Varešu je 6. studenoga 1993. ubijen Ivo (Blaško) Pejčinović (1910.), zvani Altoka, i to ispred kuće svoga zeta. On je gledao kako vojnici Armije BiH pljačkaju kuću njegova zeta i zapitao "je li to ta poštena Alijina vojska", a na to ga je jedan od pljačkaša udario metalnom polugom po glavi i on je ostao na mjestu mrtav". Jerko Terzić (1925.) iz Vareš Majdana bio je gluh, a 11. studenoga 1993. cijepao je drva ispred obiteljske kuće. Uto su naišli vojnici Armije BiH i nešto ga zapitkivali, a on je samo odmahnuo rukom dajući im do znanja da ne čuje. U tom trenutku jedan vojnik je izvadio bajonetu/nož, bacio ga na Terzića i pogodio ga u vrat te je odmah preminuo.
Silovane
U Varešu su silovane četiri žene, i to na vrlo grub i okrutan način. Za silovanje su optuženi Nedžad Čerkezović i Džafer Brčanović, oba iz Živinica, vojnici Armije BiH. Vojnik Armije BiH Mujo Valjevac optužen je zato što je utvrđeno da je 7. studenoga 1993. godine u Visokom pred svjedocima pokazivao desetak ljudskih prstiju nanizanih na konop hvaleći se da ih je odsjekao vareškim Hrvatima. I Mirsad Salčinović, zvani Komuna, na ulici u Brezi hvalio se prstima koje je odsijecao vareškim Hrvatima.
Nakon tragedije Vareš i njegova hrvatska sela postali su pustinja krvlju oblivena i požarom opaljena. Stanje u Varešu i njegovoj okolici ovako je oslikao vareški župnik fra Mato Topić: "Grobovi i činjenice pokazuju, a slijepima će tek postati jasno, da je kudikamo veći zločin učinjen nad Hrvatima u Varešu negoli nad Muslimanima u Stupnom Dolu. Jasno mi je da nije to bitno ni potrebno svjetskoj javnosti, ali mi nije jasno da je to, izgleda svejedno hrvatskim medijima! Ako mnogima nisu bitni ljudi, kako će im tek biti važno koliko je kuća srušeno, zapaljeno, oštećeno i opljačkano? Ili koliko su Alijini momci - kako on sam reče - ne ruše crkve, oskvrnuli crkava?!
Izvor: Slobodna Dalmacija - Vareš: pustinja krvlju oblivena
napisao Ivica Mlivončić
| |
Primjedbe
Objavi komentar