Ekstremni islamisti su 14. prosinca 1993. godine brutalno ubili 12 hrvatskih radnika Hidroelektrane na gradilištu u Alžiru. Počinitelji su razdvojili muslimane i kršćane da ne bi ubili muslimane. Trojica Hrvata preživjela su zahvaljujući solidarnosti jednog muslimana, radnika s tog gradilišta. Hrvati su u Alžiru devedesetih većinom bili nazočni kao radnici na građevinskim projektima.
Tada su Hrvati radili na gradnji 12-kilometarskog tunela i brane na jugu Alžira. Jedan od dvojice preživjelih radnika, Konforta devedesetih je morao birati između otkaza ili odlaska u Alžir. Marko Konforta, rođeni Kninjan 90-te je radio u Benkovcu, ali je zbog rata ta Hidroelektrina jedinica zatvorena. Na kraju je u Alžiru završio kao šef mehanizacije, na gradnji tunela na jugu.
Crnog 14. prosinca 1993. godine se zorno sjeća kao da se dogodio danas. Ispričao je tako za jedan dnevni list kako je to izgledalo kada su naoružani islamski ekstremisti upali u njihov kamp: ”Napadači su nas nakon napada vezali trakama razrezanih plahti i kojekakvim žicama i konopcima. Ukrali su nam sve što smo imali. Meni su s ruke skinuli sat i izuli mi cipele, oteli novčanik. Ostao sam u košulji i hlačama. Bio je prosinac, već je bio pao mrkli mrak i bilo je hladno. Galamili su divlje i nerazgovjetno. Pokušali smo im nešto reći, ali uzalud. Ubrzo su počeli izdvajati one koji su bili muslimani. Prvo je kontrolu prošao jedan naš musliman iz Bosne, a za njim drugi. Znali su molitve Kur’ana na arapskom. Kada su vidjeli da bi im to moglo spasiti život, i dvojica Hrvata rekla su da su muslimani. Bili su iz BiH i u odrastanju s muslimanima naučili nešto arapskog. To im je spasilo žive glave. Gledao sam kako izgovaraju spasonosne, meni potpuno nerazumljive, riječi. Ja nisam znao niti riječ Kur’ana i znao sam da je to moj kraj. U očima naoružanih terorista nije bilo trunka ljudskosti niti suosjećanja. Vezanog su me odveli na mjesto za egzekuciju. Pokušao sam nešto reći, pitao zašto to rade, ali ni trenutka nisu zastali. Tada sam vidio što je fanatizam. Prišao mi je jedan s nožem, srušio me na tlo, počupao me za kosu i prerezao mi vrat kod grkljana. Čuo sam rezanje kože, osjetio hladnu oštricu, ali mislim da boli nije bilo. Kriknuo sam i pao kratko u nesvijest. Onda sam se probudio, primirio se i glumio smrt, ali tijelo me izdalo jer se od šoka počelo snažno tresti. Ubojice su to primijetili i onda mi je opet netko prišao, uhvatio me za kosu i duboko zarezao stražnji dio vrata”.
Krv je liptala, no velike žile nisu bile prerezane. Mišići jesu, glavu je morao pridržavati rukama. Napadači su pobjegli, a u kamp – kao i sad – ušla regularna vojska. – Oni su me spasili. Brzo prebacili u bolnicu. Uz njih, spasio me i Ivo Sanader. Može sada sjediti na optuženičkoj klupi, ali ja ću mu biti vječno zahvalan. Tada je bio pomoćnik ministra vanjskih poslova. Odmah je doletio u Alžir. Bio je vrlo oštar i izborio se za mene – govori. Najteže je zaboraviti Prebacili su ga, isto kao i Gorana u Hrvatsku. Goran, kaže, ne voli govoriti o tragediji. Ni kad je francuska ekipa, koja je pripremala film O bogovima i ljudima, o pokolju svećenika ubijenih nakon Hrvata, došla u Zagreb, odbio je sudjelovati. Neke je događaje najbolje zaboraviti. Ako se može.
Tada su Hrvati radili na gradnji 12-kilometarskog tunela i brane na jugu Alžira. Jedan od dvojice preživjelih radnika, Konforta devedesetih je morao birati između otkaza ili odlaska u Alžir. Marko Konforta, rođeni Kninjan 90-te je radio u Benkovcu, ali je zbog rata ta Hidroelektrina jedinica zatvorena. Na kraju je u Alžiru završio kao šef mehanizacije, na gradnji tunela na jugu.
Crnog 14. prosinca 1993. godine se zorno sjeća kao da se dogodio danas. Ispričao je tako za jedan dnevni list kako je to izgledalo kada su naoružani islamski ekstremisti upali u njihov kamp: ”Napadači su nas nakon napada vezali trakama razrezanih plahti i kojekakvim žicama i konopcima. Ukrali su nam sve što smo imali. Meni su s ruke skinuli sat i izuli mi cipele, oteli novčanik. Ostao sam u košulji i hlačama. Bio je prosinac, već je bio pao mrkli mrak i bilo je hladno. Galamili su divlje i nerazgovjetno. Pokušali smo im nešto reći, ali uzalud. Ubrzo su počeli izdvajati one koji su bili muslimani. Prvo je kontrolu prošao jedan naš musliman iz Bosne, a za njim drugi. Znali su molitve Kur’ana na arapskom. Kada su vidjeli da bi im to moglo spasiti život, i dvojica Hrvata rekla su da su muslimani. Bili su iz BiH i u odrastanju s muslimanima naučili nešto arapskog. To im je spasilo žive glave. Gledao sam kako izgovaraju spasonosne, meni potpuno nerazumljive, riječi. Ja nisam znao niti riječ Kur’ana i znao sam da je to moj kraj. U očima naoružanih terorista nije bilo trunka ljudskosti niti suosjećanja. Vezanog su me odveli na mjesto za egzekuciju. Pokušao sam nešto reći, pitao zašto to rade, ali ni trenutka nisu zastali. Tada sam vidio što je fanatizam. Prišao mi je jedan s nožem, srušio me na tlo, počupao me za kosu i prerezao mi vrat kod grkljana. Čuo sam rezanje kože, osjetio hladnu oštricu, ali mislim da boli nije bilo. Kriknuo sam i pao kratko u nesvijest. Onda sam se probudio, primirio se i glumio smrt, ali tijelo me izdalo jer se od šoka počelo snažno tresti. Ubojice su to primijetili i onda mi je opet netko prišao, uhvatio me za kosu i duboko zarezao stražnji dio vrata”.
Krv je liptala, no velike žile nisu bile prerezane. Mišići jesu, glavu je morao pridržavati rukama. Napadači su pobjegli, a u kamp – kao i sad – ušla regularna vojska. – Oni su me spasili. Brzo prebacili u bolnicu. Uz njih, spasio me i Ivo Sanader. Može sada sjediti na optuženičkoj klupi, ali ja ću mu biti vječno zahvalan. Tada je bio pomoćnik ministra vanjskih poslova. Odmah je doletio u Alžir. Bio je vrlo oštar i izborio se za mene – govori. Najteže je zaboraviti Prebacili su ga, isto kao i Gorana u Hrvatsku. Goran, kaže, ne voli govoriti o tragediji. Ni kad je francuska ekipa, koja je pripremala film O bogovima i ljudima, o pokolju svećenika ubijenih nakon Hrvata, došla u Zagreb, odbio je sudjelovati. Neke je događaje najbolje zaboraviti. Ako se može.
Primjedbe
Objavi komentar