Ispovijest Hrvatice Zore koja je 1992. zlostavljana i mučena u Čelebićima od AR BIH

Zora Kuljanin, Hrvatica iz Konjica, preživjela je 1992. stravične torture od strane pripadnika tkz. AR BIH u logoru Čelebići.




Ona je na skupu koji organizirao 2007. Fond za Humanitarno pravo izjavila:

"U vrijeme prvog pada sela Bradine 25.04. 1992.godine, muslimani su nas protjerali iz naših kuća. Išli smo šumom. Došli smo do neke pećine. Mislili smo da se tu odmorimo, međutim, došla je žena i rekla da bježimo odatle, da ne smijemo tu ostati, pošto su tu već tukli dvojicu braće.. Odatle smo pobjegli u jednu kuću koja nije spaljena, pošto nas je bilo puno, samo troje, četvero male djece. Među njima je Danijel bio najmlađi, beba od devet mjeseci. Nismo mogli da spremimo djecu, da ih nahranimo, da ih okupamo. Tražili smo da pređemo jedan brijeg, da dođemo da vidimo jesu li naše kuće u redu. Da li su spaljene ili nisu. Smogle smo snage, ja i moja jetrva Dušanka, da odemo da vidimo što je. Naišle smo na leševe Mirka, Todora i Jove; ubijeni su metkom, ispaćeni, pa su onda ubijeni metkom. Našle smo leš Gorana Kuljanina, kome je zapaljena kuća. Gojela je kuća, gorjelo je njegovo tjelo. Ni majka ga rođena nije poznala. Dva metra dalje naišle smo na tjelo Slobodana Kuljanina. To je sve u nekih 10 metara. Pogođen je metkom. Došle smo u našu kuću, a naša vrata zatvorena, normalno sve. Nismo znale smijemo li ući ili ne smijemo. Uzele smo ključ, otključale vrata, normalno ušle. Bez ikakvih problema. Vratile smo se, uzele djecu i došle u kuću. Svi smo bili kod nas, ne smiješ mrdat’, ne smiješ hodat’, moraš se zatvoriti. Ne smiješ pričati. Struje nema. Hrane ima još, može se naći."

Ova žena sa velikim bolom nastavlja svoju priču: "Sve pokupili i stjerali u Bradinu u njihovoj pratnji. Mrak. Zatoreno sve. U školi tri učionice nabijene, šibica ne može da se baci, ne može da padne na pod. Izvodili su Milana Kuljanina, koji je treći dan podlegao povredama, koga sam svojim očima vidjela, kakav je to čovjek bio. Vojislav Mrkajić isto tako, svojim očima sam gledala šta mu je rađeno, sa čim je tučen. Ali sve je išlo pojedinačno. Danica Žuža, 86 godina je đed Milan imao, a tu je negdje i Vojislav, sa nekih svojih 65 godina. Jedan od njih je, u mraku, ne smiješ ništa upaliti, nikakva svjetla, došao na vrata i pitao: "Ko je Zora Kuljanin?" Ja sam rekla da sam ja. "Hoćeš izić’?", "Hoću". Iziđem: "Mogu li uzeti djete?", "Možeš". Uzmem djete, i s puškom me provedu na gornji sprat učionice, da ja njima kažem gdje se krije Mićo. To je, vjerujem da ga većina zna, Mitar Kuljanin, što drži restoran u Šapcu "Bradina". Pojma nemam ni gdje je Mićo i neki Žuža, imenovli ga nisu. Fino sam im rekla da ne znam i on je meni prijetio. Vratili su me dole. Ne može se spavati normalno. Djeca su na đačkim stolovima. Hajde, da mogu djeca leći. Presvukli djecu, namirili. Mislimo, hajde, sve će biti mirno. Kakvo mirno? To je tužno i žalosno. Onaj jauče na jednoj strani, onaj jauče na drugoj strani. Onoga udara željeznom šipkom, onog stolicom, onog flašom. Tu spavanja nema.

U ponedeljak, 13. jula, u 11 sati, dolaze na vrata i pitaju: "Ko je Zora Kuljanin? Neka iziđe". Moram ustati, šta da radim. "Mogu li uzeti djete?", "Ne možeš". Vode me u prostoriju gdje je pretučen već što sam rekla, Mrkajić Vojislav i Milan Kuljanin. Bilo je njih tu još. Lokva krvi. U jednom ćošku flaša, ako se sjećate od Kole od litra flaše što su bile prije rata, koja je već razbijena. Nije razbijena o zid sigurno, ni od pod, već od udaranja te dvojice muškaraca. Stolice željezne, drvene, izlupane. On meni kaže: "Hajde priznaj gdje je Mićo i gdje si hranu nosila“. I da kažem gdje mi je muž, gdje je djever, gdje je Žuža, gdje su svi. U prvom momentu mislila sam da ću reći da ne znam. Nisam znala šta će se desiti. Možda bih, da sam znala šta će se odigrati, nešto drugačije pomislila, ali ne znam. Moj je uporan odgovor bio da ne znam. Njih je četiri, pet bilo i svi su govorili – znaš. Moje je bilo da ne znam. Udario me je flašom – „Kaži“. „Nemam šta da kažem“. Udario me je šamarom - „Kaži“. „Nemam šta da kažem“. Uzeo je pištolj- „Kaži“. „Nemam šta da kažem“. Da bi na kraju rekao: "Uzećemo ti djete. Nikada ga više nećeš vidjeti. Dok nije kasno, priznaj". Fino sam rekla da nemam šta da priznam. Pričam pola sata jednu priču, nemam šta da priznam, da bi kroz nekih pet, šest minuta izašli tamo i rekli svekrvi da uzme djete, flašicu, deku, šta već djete ima i da iziđe vani. Ja nisam znala da je naredba već stigla tamo. Oni mene i dalje pitaju, kažu – priznaj. Nemam šta priznati. Jedan mi je onda rekao: "Ustani, Zore  ode ti djete". 

Ustanem, gledam, sjedaju u bjelog Golfa, meni žao što ne znam nikoga, i kažu: „Pozdravi se s njim, nećeš ga više nikad vidjeti“. Ja sam rekla: "Možete kako hoćete, u vašim rukama je. Šta god bude, nek’ bude". „Nećeš priznati?“ „Nemam šta priznati“. Auto je otišlo. Kasnije su me opet pitali: „ Priznaj dok nije kasno“. „Nemam šta priznati“. „Gdje je zemunica“? „Ne znam gdje je zemunica“. „Gdje je Mićo“? „Ne znam“. Ja pojma nemam, ja nisam toliko s Mićom bila da znam. Onda je došao jedan kod njih i pitao čije je djete i otkuda djete. „Djete je uzeto iz škole iz Bradine. "A gdje mu je mati, je l' u Bradini? Što je uzeto?" "Ne znam." "Ko je naredio?" "Ne znam." To je priča sigurno istinita. To mi je svekrva pričala da je taj Pavo naredio da se vrati djete nazad majci u Bradinu. Kroz nekih možda sat vremena meni je djete vraćeno. Ja ne znam u čemu je star bila da je taj čovjek sreo to auto. Ništa, ništa ne znam. Ali su oni dobili dojavu odozdo, pa su mene iz te prostorije prebacili na hodik. I neka priča, jedan viče: „Nije ovo žena Rajka Đorđića“. Onaj viče: "Znamo mi dobro čija je". Jedan čovjek iz Šunja, ja kažem, Musliman je i hvala mu, bez obzira gdje je, šta je, deset puta je kraj mene naišao i rek’o: "Zore, samo ćuti, djete će se vratiti". Ali su to već saznali, to je najvjerovatnije javljeno odozdo, čim su oni mene izveli iz te prostorije. Za jedno sat vremena djete mi bilo vraćeno. 


Ova hrabra žena stradala je samo zato što se razlikovala po vjeri i naciji. To susjedi Bošnjaci nisu mogli da joj oproste. U suzama Zora nastavlja svoju priču: " Tražila sam da me stave na spisak jer su djeca bila mala, da bi mogla ići kod rodbine u Konjic. Jedan mi je rekao: "Svi mogu otići samo ti i djete ne možete". Dolazi svekrva, moli da nas prebace u Konjic. Ne može.  Tu smo 13. jula došli, a 27. jula se prebacili za Hadžiće. Rajka su zarobili, nisam ništa znala dok nisam prešla u Hadžiće, dok mu nisam našla brata. Brat njegov pita mene: "Gdje je Rajko?" a ja njega pitam: "Gdje je Rajko?" Niti on zna za njega, niti ja znam za njega. On je bio u zatvoru na Musali, ja sam bila u Konjicu. Nije Konjic sad Beograd, da se to ne može saznati, ali nismo znali jedno za drugo. Sahranjivala sam leševe. Kupile smo leševe po selu, pošto nije bilo muške glave da to radi. Poredaju ih kod crkve, iskopaju raku bagerom. Dođe, onom kašikom bagera koliko može uzeti, samo ga baci u raku, gdje je sahranjeno 68, mislim, leševa. Nakon tri dana Zdravko Mucić je spasao Milan Kuljanin i druge, koji su bili izvedeni na streljanje na stadion. Može sada shvatiti ovde ko šta hoće, ja ne branim nikoga, ali kažem – nekome je valjao, nekome nije; te iste ljude spasio je Pavo Mucić, u stvari Zdravko, da ih ne streljaju na stadionu. Kada su se vraćali odatle, stric Mile Kuljanin je umro do kuće. Od straha, od batina, ne znam. Treći dan smo ga sahranili kod crkve, pa smo ponovo zatrpali leševe koje su oni bagerom zatrpavali, da ih ne bi živina ili nešto drugo raznelo. Nigdje nikad niko nije spomenuo Bradinu, da rekne koliko je žrtava bilo u Bradini. Sretenu Kuljaninu, zvanom Beki, odsjekli su glavu. Donjeli su je u hotel u Konjic. Iz hotela su je na most donjeli i šutali. Ni danas se za njegovo tjelo ne zna. Jedan čovjek je rekao gdje je sahranjen, međutim, kada su došli, nema tjela. Tjelo je prenešeno na drugu stranu. Što je prenešeno? Zato što je glava negdje u Konjicu, a tjelo na Bradini. Ko je kad šta spomenuo što se tiče te Bradine. Nalazimo Peru Kuljanina koji je izgubio brata. Nalazimo Radenka Kuljanina. Nalazimo Vasu Žužu, Nikolu Gligorevića i Nedeljka iz Brđani. Ko će im pomoći? Njih četvoricu skupa jedan na drugom. Mi ih kupimo. Mi kazujemo gdje su. Radenkova brata Peru nalazimo nakon 15, 20, dana, leš je bio u raspadu. Obmotali smo ga u čaršaf i zakopali da ga živina ne nosi. 


Ko se kad upitao za Bradinu? Ko je gdje Bradinu spomenuo? Srebrenica se spominje, nemam ništa protiv, Srebrenica se spominje stalno. Gdje se spominje Bradina? Gdje se spominje Konjic? Gdje se spominju Blace? Gdje se spominju Brđani? 200, 300 ljudi je tu stradalo, ta su sela sva uzeta okolo. Zaklano, silovano, ubijeno. Metak je svetinja. Ubi ga, a nemoj ga patiti. Čovjek nije imao snage da kaže. Sad ću ja reći. Možda će ga i potresti. Njegovom sini Neđi bila je prostrelna rana kroz nogu. Njemu su kamu vrelu kroz tu ranu vrtili. Možda snage čovjek nije imao da kaže. A to se dešavalo. Ko je gdje pričao o tome. Pojma niko nema. Kaže Srebrenica, Srebrenica. Nemam ništa protiv. Jeste. Svuđe. Na sve strane je stradalo. Haj’mo uzeti realno. Šta je se desilo na Božić u Kravici? Gdje se to spominje? Šta se desilo, ne samo Kravica, već mnogo nekih sela? Gdje, šta? Koliko je djece stradalo? Djete u Bradini od 17 godina peti dan nađeno. Gojko Kuljanin, Nedeljko, Njegoš Koprivica, danima smo nalazili leševe po Bradini. Na kraju je ona spaljena. Nije problem. Na kraju nalaze Milenka Kuljanina kome je brat poginuo, Gojko Kuljanin i otac Drago Kuljanin. Znači, sva trojica su poginula. Gine Radenko Kuljanin, Pero Kuljanin. Od dvije sestre po dva sina ginu. Da čovjek tu ne zna šta da kaže. Milenku Kuljaninu su, kad su ga ubili, jezik rezali. Glavu ovdje sekli. Gdje je ko to spomenuo? Ja to sve znam. Očevidac sam skoro svega toga. Nema Božidara Žuže ovde, koji me je molio kao Boga, jer nismo znali šta će se raditi, da uzmemo njegova sina, da mu pomognem samo da ga prenesem sa ceste ispred kuće, djete da mu prenesem ispod kuće, da ga ne vide, da ga ne odnesu. Da ga ne nose dole crkvi u masovnu grobnicu. A nisam znala o čemu se radi, da sam znala da će tako biti, uzela bih sina, prenijeli bi ga ispod kuće da ga sakrijemo da ostane, kao što je Vaso sakrio svog sina. Ali nigdje se to ne spominje, nigdje se to ne priča. Nigdje. I poslje toga prvi put smo mi otišli u Bradinu 1996. godine. Prvi put sa pratnjom iz Konjica, da imamo obezbjeđenje. U Bradini smo našli džamiju koja nikad nije postojala, nalazimo džamiju, nalazimo ploču na kojoj je pisalo: "Bradina oslobođena od četničkih zlikovaca 25. na 26. maj 1992. godine". Džamija je napravljena na kući Bogdana Kureša, koji je poginuo, ubili su ga u ratu. Ostala mu je žena i dvije ćerke. Na tim temeljima je napravljena džamija. Mi smo kasnije insistirali da se ta džamija i ploča skloni. Prije nego što smo došli sa novinarima, oni su promjenili ploču. Zaboravila sam šta na njoj piše, ali uglavnom promjenjena je. Nije više da je Bradina oslobođena od četničkih zlikovaca. Džamija je ostala, ostalo je minare, okolo je sve sklonjeno. Ne možemo prići nijednoj kući. I, ko je tu Bradinu negdje spomenuo. A u Bratuncu svi živimo na prosjačkom štapu. Narod hljeba nema. Djeca se, školuju, ne radi se, posla nema, hljeba nema."

Zora Kuljanin  je u logoru Čelebići provela dva meseca gde je zlostavljana, maltretirana i mučena. Bila je zarobljena sa bebom od 8 mjeseci.


Primjedbe