VITEZ 1993 : MAGDALENA DAMJANOVIĆ (17) UBIJENA U CVIJETU MLADOSTI

Prije točno 25 godine bojovnici muslimanske tkz. AR BIH ubili su u Vitezu djevojku Magdalenu Damjanović, staru samo 17 godina. Zločinci nikada nisu procesuirani niti osuđeni. 

1. kovoza 1993. muslimanski ekstremisti, pripadnici zločinačke AR BIH, izvršili su napad na Vitez i na svirep način ubili djevojku Magdalenu Damjanović,  a ranili više civila hrvatske nacionalnosti. Magdalena je imala samo 17 godina. Muslimanski agresori su 316 dana terorisali Vitez i ubijali hrvatske civile - žene, starce i djecu. Snajperski hitac zauvijek je prekinuo jednu mladost.

Željela  je samo da uživa u životu i djetinjstvu. Magdalena nije ni znala što znači rat. Nije dijelila ljude po vjeri i naciji. Ipak, njena jedina krivnja je bila hrvatska nacionalnost. To susjedi Bošnjaci nisu mogli da joj oproste.


Za ubojstvo hrvatske djevojčice do danas nitko nije odgovarao. Nije pokrenut nikakav postupak a nitko o ovom zločinu nije pisao niti javio svih ovih godina.

Za Magdalenu Damjanović gotovo nitko u Bosni i Hercegovini ali i Hrvatskoj ne zna, a u medijima se moglo čitati samo o Ahmićima i poginuloj muslimanskoj djeci. 

Magdalena je bila njihova vršnjakinja, ni po čemu drukčija od ostale djece. Ali za njeno stradanje nitko ne zna.

Kao što se ne zna niti za ime petogodišnje Danijele Filipović ubijene u Novom Travniiku, dvogodišnjeg Danijela Grbavca ubijenog u Buhinim Kućama i četveromjesečnog Ante Garića koji je ubijen prilikom napada alijinih bojovnika na bolnicu u Vitezu. Ne zna se u javnosti ime niti jednog od čak 35-ero nevine dječice ubijene u Vitezu dok su se  slobodno igrali u parkovima grada.

Ne samo da se ne zna se niti jedno ime niti jednog drugog djeteta, već se sudbinom više od 200 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini nije ozbiljno pozabavila niti jedna institucija vlade, niti jedan državni medij, niti jedan privatni medij, niti jedna nevladina udruga, niti jedna institucija koja se bavi žrtvama rata, doslovno – nitko. Kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj.

Za Magdalenu Damjanović gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mainstream medijima moglo se godinama čitati samo o poginuloj djeci Ahmića. 

No, zar elementarni ljudski moral ne nalaže da je svaka žrtva jednostavno uvijek i prvo žrtva bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu ili spol, a osobito ako se radi o nevinom ubijenom djetetu?

Svako dijete ima svoje ime: Magdalena, Augustina, Ivana, Anto, Sanja, Dražen, Sanela i svako dijete je jedan nevini biser i suza u Božjim očima. Tako treba biti i u čovječjim očima, usprkos različitim lešinarima koji kruže u niskom letu da pozobaju ono što je ostalo od Hrvatske i njene nevino ubijene djece.

Svako ubijeno dijete je jedan život, jedna gorka sudbina i jedno jedincato ime pod nebom. Zato se svako, baš svako, nevino dijete – žrtva rata – mora znati po imenu. Bez ideologije, politikantstva, niskih pobuda i strasti, političkih bodova ili skrivenih namjera.

Jer se radi o nevinoj dječici, sličnoj onoj iz Svetog Pisma čije je krv prolivena u vrijeme Isusovog rođenja.

Tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana, u Vitezu je poginulo ili nestalo 653 Hrvata. Među nevinim žrtvama bilo je 35 djece. Ranjeno je više od dvije tisuće vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba a 431 dijete bez jednog roditelja. Spaljeno je i uništeno više od 30 sela i zaselaka a do danas nitko iz vrha bošnjačke vlasti nije odgovarao za ove stravične pokolje i progon hrvatskog stanovništva.

Najmlađa žrtva genocida u Vitezu bio je četveromjesečni Ante Garić koji je ubijen 28. rujna 1993. kada su pripadnici ABiH granatirali bolnicu u Vitezu.