Tijekom muslimanske agresije (1993-1994) na svirep način ubijeno je 22 djece hrvatske nacionalnosti u Novom Travniku. Djeca su ubijana snajperima, hladnim i vatrenim oružjem ali i granatama. Do danas nitko nije odgovarao za zločine nad djecom.
Najmlađa žrtva muslimanskog terora u Novom Travniku bila je Andrea Jurčević, petomjesečna beba, ubijena od snajperista tzv. Armije BiH. Jedina krivnja male Andree bila je njena hrvatska nacionalnost. Iako nije ni znala što znači rat i agresija, muslimanski bojovnici su u hrvatskoj djeci i civilima vidjeli najveću prijetnju. Pakosno srce, oko puno mržnje i krvnička ruka muslimanskog snajperiste pažljivo je birala svoju metu. Jedan hitac i jedno zauvijek prekinuto bezgrešna djetinjstvo. Tek što je u život zagazila Andrea - ni slova još pisati nije znala. Samo pet mjeseci je imala, ni mrava nije zgazila. Tako je malo živjela i tako malo vidjela. Ipak, anreine želje su ugasli monstrumi i spriječili roditelje da spasu svoju bebu i pobjegnu iz novotravničkog pakla. I opet je bilo "primirje". Andrea je simbol rata i agresije, simbol bosanskog pakla do čega je dovela zločinačka politka Alije Izetbegovića.
Andrea nije jedino ubijeno dijete. Muslimanski agresori su noževima, snajperima i granatama ubili 22 djece hrvatske nacionalnosti. Ostale su nepročitane knjige i prazne školske klupe. Ostale su neostvarene, ugašene želje i neprolazna bol u srcima obitelji.
Ubojice hrvatske djece, dželati i falsifikatori njihovog stradanja, i danas istrajavaju! Za njih su hrvatska djece Viteza, Novog Travnika, Travnika, Mostara, Bugojna, Prozora, manje vrijedna od stradale bošnjačke djece u Ahmićima ili Stupnom Dolu. Možda i za Andreu, Danijelu, Stelu treba izgraditi spomen obilježje koje bi čuvalo sjećanje na sve neispričane priče i ugašena hrvatska djetinjstva.
Najmlađa žrtva muslimanskog terora u Novom Travniku bila je Andrea Jurčević, petomjesečna beba, ubijena od snajperista tzv. Armije BiH. Jedina krivnja male Andree bila je njena hrvatska nacionalnost. Iako nije ni znala što znači rat i agresija, muslimanski bojovnici su u hrvatskoj djeci i civilima vidjeli najveću prijetnju. Pakosno srce, oko puno mržnje i krvnička ruka muslimanskog snajperiste pažljivo je birala svoju metu. Jedan hitac i jedno zauvijek prekinuto bezgrešna djetinjstvo. Tek što je u život zagazila Andrea - ni slova još pisati nije znala. Samo pet mjeseci je imala, ni mrava nije zgazila. Tako je malo živjela i tako malo vidjela. Ipak, anreine želje su ugasli monstrumi i spriječili roditelje da spasu svoju bebu i pobjegnu iz novotravničkog pakla. I opet je bilo "primirje". Andrea je simbol rata i agresije, simbol bosanskog pakla do čega je dovela zločinačka politka Alije Izetbegovića.
Andrea nije jedino ubijeno dijete. Muslimanski agresori su noževima, snajperima i granatama ubili 22 djece hrvatske nacionalnosti. Ostale su nepročitane knjige i prazne školske klupe. Ostale su neostvarene, ugašene želje i neprolazna bol u srcima obitelji.
Ubojice hrvatske djece, dželati i falsifikatori njihovog stradanja, i danas istrajavaju! Za njih su hrvatska djece Viteza, Novog Travnika, Travnika, Mostara, Bugojna, Prozora, manje vrijedna od stradale bošnjačke djece u Ahmićima ili Stupnom Dolu. Možda i za Andreu, Danijelu, Stelu treba izgraditi spomen obilježje koje bi čuvalo sjećanje na sve neispričane priče i ugašena hrvatska djetinjstva.
Mladi u Bosni i Hercegovini ne znaju za ime petogodišnje Danijele Filipović ubijene snajperom u Novom Travniiku, niti za dvogodišnjeg Danijela Grbavca ubijenog u Buhinim Kućama i četveromjesečnog Ante Garića koji je ubijen prilikom napada Alijinih bojovnika na bolnicu u Vitezu. Ne zna se u javnosti ime niti jednog od čak 73-oje nevine dječice ubijene u Lašvanskoj Dolini dok su se slobodno igrali u parkovima grada.
Ne samo da se ne zna se niti jedno ime niti jednog drugog djeteta, već se sudbinom više od 200 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini nije ozbiljno pozabavila niti jedna institucija vlade, niti jedan državni medij, niti jedan privatni medij, niti jedna nevladina udruga, niti jedna institucija koja se bavi žrtvama rata, doslovno – nitko. Kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj.
Njihova jedina krivnja je bila to što su bili hrvatske nacionalnosti.
Pokoj vječni daruj im Gospodine!
S prostora općine Novi Travnik, odnosno, istočnog i jugoistočnog dijela Općiine protjerano je gotovo 3 tisuće Hrvata.
Inače su kroz 10 logora tzv. Armije BiH prošla 343 civila, a u obrani Novog Travnika tijekom agresije stradalo je ukupno 245 pripadnika HVO-a.
Lipanjske borbe 1993. godine u Novom Travniku najbolje ilustriraju odnos snaga HVO-a i agresora, tzv. Armije BiH kada se u obrani Novog Travnika 150 pripadnika HVO-a i HOS-a suprotstavilo i borilo protiv gotovo dvije tisuće vojnika tzv. Armije BiH.
U Novom Travniku je od snajperista ranjeno 50 ljudi, od kojih je bilo 14 djece, a 4 je preminulo. 91 osoba ranjena je od granata, a od toga 27 maloljetne djece. Ukupno je stradalo 60 hrvatskih civila, a ranjena su 602 pripadnika HVO-a.
Za zločine nad Hrvatima u Novom Travniku nitko nije odgovarao pred Sudom BiH.
Primjedbe
Objavi komentar