Masovna silovanja bila su redovita pojava kod muslimanskih vojnika, pripadnika tkz. Armije BiH i korištena su kao sredstvo etničkog čišćenja i ratnog zločina. Seksualno nasilje odvijalo se u logorima, porodičnim kućama a često i pred očima članova obitelji. Što je još gore, o patnjama ovih žena se ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini ne govori, zločinci slobodno šetaju a žrtve teško dolaze do svojih prava. Broj silovanih žena tijekom domovinskog rata u Bosni i Hercegovini nije poznat, jer su žrtve muslimanskog terora slabo prepoznate u društvu iako je među žrtvama bilo i djece i starica.
U cilju realizacije državnog projekta etnički čiste muslimanske Bosne i Hercegovine, primjenjivana je specifična vojna i strategija etničkog čišćenja poticana i organizirana od vlasti iz Sarajeva. Etničko čišćenje je teroriziranje stanovništva koje pripada drugoj etničkoj skupini primjenom ekstremnog nasilja i ubijanja, a radi realizacije političkih ciljeva – etnički čistih teritorija. U posljednjem ratu vojska bosanskih muslimana, tkz. Armija BiH primjenjivala je etničko čišćenje kroz masovna silovanja žena i djevojčica u Bosni i Hercegovini.
Sustavna silovanja Hrvatica imala su za cilj nacionalno i vjersko poniženje žene, a vrlo često i političko poniženje. Silovanje žena bilo je i podcjenjivanje žene kao ličnosti a oružana snaga s kojom su raspolagali bosanski muslimani tamo gdje su bili većina pridonosila je i njihovoj skupnoj moći i uvjerenju, da sa svojim protivnicima i žrtvama mogu raditi što hoće.
Portal Iskrica objavio je podatke o četiri silovane žene na području Vareša, pošto je Armija BiH osvojila te prostore. U Donjoj Vijaci je silovana 4. studenog 1993. godine M. F., mještanka, a Varešu A. P., te 25. studenoga 1993. godine, Ž. P.
Spomenutog dana uniformirani i naoružani pripadnici Armije BiH Nedžad Čerkezović iz Živinica i Džafer Brčaninović, također iz Živinica, u l7 sati u naselju Ljepovići u Varešu krenuli su u pljačku. Bili su u društvu još dvojice vojnika Armije BiH. Kada su zalupali na vrata kuće Ž. P. koja je tu bila sa svojom majkom. Ona je telefonom nazvala dežurnog policajca u Varešu, javio se dežurni Refik Kamenjaš. Od njega je zatražila pomoć, on je obećao da će joj netko priteći da je zaštiti. Vojnici su jako lupali na vrata, i pod prijetnjom da će sve razvaliti, otvorile su vrata. Ušavši u kuću muslimansko-bošnjački vojnici su vikali na žene nazivajući ih "ustaškim kurvama". Nedžad Čerkezović i Džafer Brčaninović uhvatili su Ž. P. i izveli je iz kuće, iako se ona opirala i zvala u pomoć. Dobila je nekoliko udaraca šakom i kundakom u glavu i leđa. Zaprijetili su joj, ako ih ne bude slušala, da će biti ubijena i ona i majka joj. Naoružani Nedžad i Džafer su odveli Ž. P. pored katoličkog groblja Stogić prema kamenolomu. Uveli su je u zgradu zvanu Sipka, strgali s nje odjeću uza stalne prijetnje. Zatim su je jedan pa drugi silovali na stolu u toj prostoriji.
Isti portal objavio je i podatke o zlostavljanju Hrvatice u Mostaru od strane pripadnika muslimanske tkz. Armije BiH.
U mostarskom predjelu Podhum, u ulici Muje Bjelanca broj 25 zatekla se 28. listopada 1993. godine Hrvatica, rođena 1965. godine. Kada je došla u kuću u kojoj je sa svojom obitelji živjela do 1992. godine, upalo je pet naoružanih muškaraca sa šarenim rupcima na glavi. U njenoj pratnji je bio rođak J.P., kojeg su udarili kundakom u glavu i on je u nesvijesti pao na pod. Nju su zatvorili u WC, a poslije su je odveli u jedan podrum gdje je čula zapomaganje i plač neke žene, uz molbu da je ne siluju. Nešto kasnije u podrum su ušla dvojica, počeli su vikati na Hrvaticu, tražili da se skine, a neki Deba ju je uhvatio rukama i srušio dok ju je drugi silovao. To je sve trajalo dok u podrum nije ušao Goran Čavar, rođak silovane žene, koji je bio pripadnik Armije BiH, majka mu je Muslimanka-Bošnjakinja. Goran Čavar preko UNPROFOR-a dogovorio se s mužem silovane Hrvatice da plati za njen otkup. Razmjena je, uz pomoć UNPROFOR-a, izvršena kod jednog nadvožnjaka. Silovana je ostala trudna ali je abortirala.
U Busovači su pripadnici tkz. Armije BiH silovali veći broj žena i djevojaka, a među njima je i starica od 65 godina. O tom slučaju, svjedočila je njena sestra: Do mog prvog susjeda Stapića bilo je oko 100 metara, a ispred njegove kuće sam ugledala Ramiza, također susjed, kako stoji ispod jednog hrasta i viče: ‘Ejube, nemoj paliti!’, a ja nisam znala što se dešava. Odjednom se plamen vatre izvio iz kuće Joze Stapića, a prema mojoj kući je trčao Jozin sin Anto, a za njim su pucali Muslimani. Anto je, desetak metara od moje kuće, pao. Pogođen je u leđa gdje je imao ranu, a na prsima još veću ranu. Odmah je bio mrtav.
Unijeli smo ga u šupu pored kuće gdje je bio 15 dana mrtav. Tri dana poslije napada došli su Muslimani i pljačkali po kući. Odnijeli su mi svu hranu iz kuće i 50 kg soli. Zbog toliko soli su me provocirali i rekli da solim ustašama, a ja sam im rekla da nisam vidjela ustaše od onog rata. Uzeli su i 30 kg šećera, graha, brašna, a ja, kako sam bila daleko od prvog centra za opskrbu, uzimala sam tolike količine hrane, a i djeca su mi slala novce i pakete hrane iz Švicarske. I 15 ovaca su mi odnijeli, a svaka tri-četiri dana ponovno su dolazili da pljačkaju, mada više nisu imali što da nose. Zatim su prešli na kuću mojih sestara. Jedan dan, kad su mi kuću pljačkali, jedan vojnik, Musliman, dvadesetogodišnjak, otišao je u kuću mojih sestara, moju sestru je uvukao u podrum i silovao je.
Ona ima 65 godina. Taj dan, subota uvečer, 30. siječnja 1993., došao je njihov zapovjednik, meni nepoznat. Dotrčala je moja sestra plačući i rekla da ju je silovao jedan njegov vojnik, na što je on samo odmahnuo rukom. Otišli su dalje kroz selo u Šudine."
U busovačkom selu Čep gnusno je silovana Luca V. rođena 1923. godine. Noću, između 7. i 8. prosinca 1993. godine u njenu kuću upala su tri naoružana vojnika u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH. Oni su je najprije tukli, nogama i šakama, potom tako premlaćenu nekoliko puta silovali. Nakon svega glavu su joj razbili tupim predmetom, zatim su nožem na njenoj glavi napravili rasjekotinu i napustili kuću. Luca je ostala u besvjesnom stanju. Po prilici 16 sati poslije toga zločina pronašli su je susjedi i prebacili je u bolnicu u Zenici. Pripadnici MUP-a u Zenici su izjavili da je silovana, da nosi više povreda po glavi nanesenih tupim predmetom i jednu rasjekotinu, načinjenu vjerojatno nožem. Od zadobivenih rana preminula je 10. prosinca 1993. godine, te sahranjena na groblju Prašnica u Zenici, navodi portal Iskrica Weblog.
Na suđenju Nihadu Bojadžiću, zaštićena svjedokinja Tužilaštva BiH je opisala kako je u autu silovana u noćnim satima 28. jula 1993. godine u Donjoj Jablanici.
“Spustio je sic, opirala sam se, ali uzalud… Udario me, strgnuo haljinu i silovao me”, kroz suze je ispričala ona. Zaštićena svjedokinja H je rekla da je visoki plavi muškarac uperio prst u nju i zaštićenu svjedokinju D – koje su bile zatvorene u muzeju “Bitka na Neretvi” – te im kazao da izađu.
Ispričala je da su ih taj muškarac i još jedan mlađi, sličan njemu, odvezli do Rogića kuća, kako misli, džipom. Visoki plavi muškarac, kako je rekla, odveo je zaštićenu svjedokinju D u jednu od Rogića kuća. Nju je drugi muškarac, kako je dodala, odvezao do jedne zgrade u Jablanici, gdje mu je ženska osoba sa balkona bacila ključeve, nakon čega su došli do Rogića kuća, gdje je u vozilu silovana.
Prema njenom iskazu, ubrzo je visoki plavi muškarac došao sa zaštićenom svjedokinjom koja je imala 16 ili 17 godina, te su vraćene u muzej, gdje su bile zatvorene sa ostalim osobama hrvatske nacionalnosti nakon što ih je Armija BiH (ABiH) protjerala iz sela Doljani u blizini Jablanice. Ona je ispričala da je zaštićena svjedokinja D bila uplakana, ali sa njom nije razgovarala, već je pretpostavila da joj se dogodilo isto što i njoj.
Dan ili dva poslije ovoga, iz muzeja su odvedene doktoru i na ispitivanje u policiju u Jablanici. Zaštićena svjedokinja H je kazala da ih je pregledao doktor Alija Šuko, te utvrdio da su silovane.
Na području općine Konjic za Hrvate je bilo formirano 13 logora, a u Čelebiću je bio i specijalni logor za žene u kojem su iste bile silovane. Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata općine Konjic je l. ožujka 1996. godine uputio pismenim putem tužitelju ITCY. (Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije) u Haagu, kaznenu prijavu protiv poznatih počinitelja zločina u konjičkoj općini. Njih se tereti za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava po Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, kao i zbog zapovijedanja i izvršenja genocida nad Hrvatima općine Konjic tijekom 1993. godine. Krivična prijava podnesena je protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe i njihovih suradnika.
Mnoge Hrvatice su silovane i zlostavljane i na području općine Travnik. Sredinom travnja 1993. godine trojica vojnika Armije BiH, iz "Krajiške brigade", oko 18,30 sati u selu Rudnik Bila, općina Travnik, nasilno su ušli u kuću u kojoj je živjela jedna Hrvatica rođena 1940. godine. Prijetili su joj noževima, psovali njene svetinje i pretresali kuću. Oduzeli su joj sav novac pod izlikom da je to za "Hasinu vojsku", a potom su je dvojica silovali. Napadači su bili u dobi od oko 30 godina, kuću su napustili oko jedan sat nakon ponoći; poslije toga žena je napustila i kuću i selo.
U svojoj kući u selu Rudnik-Han Bila 24. travnja 1993. godine oko 21 sat silovana je K.B. Tri vojnika Armije BiH upala su u njenu kuću, za jednog se zna da je bio iz Mehurića, i poslije silovanja natjerali su jadnicu da im skuha kavu i pripremi večeru. Taj nasilnički čin trajao je punih šest sati.
O strahotama stradanja Hrvata u etničkom "čišćenju" kakanjske općine postoji više iskaza svjedoka. Za ilustraciju tih strahota donosimo izvode iz svjedočenja Hrvatice, koja je obišla te krajeve neposredno poslije prolaska postrojbi Armije. Svjedočenje je takođe objavljeno na sajtu Iskrica Weblog:
"Iz dana u dan išla sam od jednog do drugog hrvatskog sela.
Za sve ubijene: stare, mlade, žene i djecu tražili smo odobrenje po tri, četiri dana da ih dostojanstveno pokopamo, da ne trule kao marva, koja je okolo bila ubijena. To je grozno bilo. Najmanje ih je bilo ubijeno mecima, hicima. Tu su bili leševi ljudi koje sam ja i 10 osobno poznavala. Djevojke su bile silovane i preklane, udavljene žicom, što je karakteristika mudžahedina, plaćene vojske koja se bori na strani Alije Izetbegovića, samo ne znam što i dokada.
Naišla sam na takva tri slučaja u jednom selu čijeg imena se ne mogu sjetiti. U tom zadnjem selu naišla sam na dvije starije djevojke koje su živjele s ocem, starim bolesnim čovjekom. On je bio ubijen, odnosno zaklan u postelji, a njih su dvije u kupaonici bile silovane i preklane. Jedna je imala oko 40, a druga 44 ili 45 godina. Otac tih dviju djevojaka je ležao u postelji koja je bila natopljena krvlju, krv je bila crna, osušena, zgrušana. On je bio preklan. Jedna od tih djevojaka bila je vezana rukama oko lavaboa s očitim dokazima silovanja i vjerojatno poslije tog sramnog čina preklana. Druga je bila vezana rukama oko bidea, glava joj je bila u bideu (kod prve djevojke glava je bila u lavabou neodvojena od tijela, ali su se vidjele probodne rane). Obadvije su bile obučene u tradicionalnu nošnju hrvatskog življa. Tri dana sam trčala okolo tražeći od vlasti odobrenje da se ta tri leša pokopaju. Tražila sam da im dođe župnik. Četvrti dan smo dobili odobrenje da ih pokopamo, ali bez prisustva župnika. Pokopani su kao marva. Mislim da se jedna djevojka zvala Jaga, a druga Anda, a kada bih se sjetila prezimena vjerojatno bi se sjetila i imena sela..."
Ni stanovnici Kiseljaka, Hrvati i Srbi, nisu bili pošteđeni terora tkz. Armije BiH. Vojnici "Armije BiH" su u Bilalovcu gnusno silovali Hrvatice. Silovana je R.V., dvadesetodišnjakinja, a silovatelj je, prema nekim spoznajama, stanoviti Imamović, Musliman-Bošnjak iz sela Bilalovca. U Bilalovcu je silovana i S.M., prognanica iz Kaknja. Silovanje je učinio Ejub J., zvani Bube, iz Rotilja, vojnik Armije BiH.
Vojnici Armije BiH su na bugojanskom području silovali veći broj Hrvatica, djevojaka i žena, no samo je nekoliko njih dalo izjavu o vlastitom silovanju ili su pronađeni drugi tragovi toga zlodjela. Silovane žene su:
1. P. P., iz Bugojna, silovana je početkom srpnja 1993. godine. Nju je najprije silovao susjed Esad Jusić, potom Seno Čaluk iz Donjega Vakufa i stanoviti Čaluk zvani Biko, kome se ne zna osobno ime, a također je iz Donjeg Vakufa.
2. J. M., r. Marić iste noći kada je silovana P. P. i ona je doživjela istu tragediju. Nju je silovao Čaluk, Biko, a pokušao je i Seno Čaluk, ali nije dovršio čin silovanja.
Silovanja su prijavljena tadašnjim bugojanskim vlastima, počinitelji se znaju, ali krivični postupak protiv njih nije pokrenut.
3. L. M. iz Micana, općina Bugojno, silovana je 11. kolovoza 1993. Silovali su je nepoznati vojnici Armije BiH u dvorištu ispred njene kuće.
4. Mara Lučić, r. Lončar, rođena je 1939. u selu Zlavasti; nju je 22. srpnja 1993. silovala nepoznata osoba, a nakon toga je usmrćena.
Hrvatice najmanje govore o ratnom silovanju. One nemaju svoju udrugu koja bi okupljala Hrvatice koje su preživjele žrtve ratne torture tijekom rata u Bosni i Hercegovini. U Republici Srpskoj postoji Udruga žena žrtava rata RS, koju je osnovala Božica Rajilić, zatočenica muslimanskog logora u Srebreniku. Ova udruga okuplja više od 700 žena i djevojčica srpske nacionalnosti koje su preživjele silovanja i druge oblike torture tijekom rata. U ovoj udruzi je i trideset žena hrvatske nacionalnosti.
O strahotama stradanja Hrvata u etničkom "čišćenju" kakanjske općine postoji više iskaza svjedoka. Za ilustraciju tih strahota donosimo izvode iz svjedočenja Hrvatice, koja je obišla te krajeve neposredno poslije prolaska postrojbi Armije. Svjedočenje je takođe objavljeno na sajtu Iskrica Weblog:
"Iz dana u dan išla sam od jednog do drugog hrvatskog sela.
Za sve ubijene: stare, mlade, žene i djecu tražili smo odobrenje po tri, četiri dana da ih dostojanstveno pokopamo, da ne trule kao marva, koja je okolo bila ubijena. To je grozno bilo. Najmanje ih je bilo ubijeno mecima, hicima. Tu su bili leševi ljudi koje sam ja i 10 osobno poznavala. Djevojke su bile silovane i preklane, udavljene žicom, što je karakteristika mudžahedina, plaćene vojske koja se bori na strani Alije Izetbegovića, samo ne znam što i dokada.
Naišla sam na takva tri slučaja u jednom selu čijeg imena se ne mogu sjetiti. U tom zadnjem selu naišla sam na dvije starije djevojke koje su živjele s ocem, starim bolesnim čovjekom. On je bio ubijen, odnosno zaklan u postelji, a njih su dvije u kupaonici bile silovane i preklane. Jedna je imala oko 40, a druga 44 ili 45 godina. Otac tih dviju djevojaka je ležao u postelji koja je bila natopljena krvlju, krv je bila crna, osušena, zgrušana. On je bio preklan. Jedna od tih djevojaka bila je vezana rukama oko lavaboa s očitim dokazima silovanja i vjerojatno poslije tog sramnog čina preklana. Druga je bila vezana rukama oko bidea, glava joj je bila u bideu (kod prve djevojke glava je bila u lavabou neodvojena od tijela, ali su se vidjele probodne rane). Obadvije su bile obučene u tradicionalnu nošnju hrvatskog življa. Tri dana sam trčala okolo tražeći od vlasti odobrenje da se ta tri leša pokopaju. Tražila sam da im dođe župnik. Četvrti dan smo dobili odobrenje da ih pokopamo, ali bez prisustva župnika. Pokopani su kao marva. Mislim da se jedna djevojka zvala Jaga, a druga Anda, a kada bih se sjetila prezimena vjerojatno bi se sjetila i imena sela..."
Ni stanovnici Kiseljaka, Hrvati i Srbi, nisu bili pošteđeni terora tkz. Armije BiH. Vojnici "Armije BiH" su u Bilalovcu gnusno silovali Hrvatice. Silovana je R.V., dvadesetodišnjakinja, a silovatelj je, prema nekim spoznajama, stanoviti Imamović, Musliman-Bošnjak iz sela Bilalovca. U Bilalovcu je silovana i S.M., prognanica iz Kaknja. Silovanje je učinio Ejub J., zvani Bube, iz Rotilja, vojnik Armije BiH.
Vojnici Armije BiH su na bugojanskom području silovali veći broj Hrvatica, djevojaka i žena, no samo je nekoliko njih dalo izjavu o vlastitom silovanju ili su pronađeni drugi tragovi toga zlodjela. Silovane žene su:
1. P. P., iz Bugojna, silovana je početkom srpnja 1993. godine. Nju je najprije silovao susjed Esad Jusić, potom Seno Čaluk iz Donjega Vakufa i stanoviti Čaluk zvani Biko, kome se ne zna osobno ime, a također je iz Donjeg Vakufa.
2. J. M., r. Marić iste noći kada je silovana P. P. i ona je doživjela istu tragediju. Nju je silovao Čaluk, Biko, a pokušao je i Seno Čaluk, ali nije dovršio čin silovanja.
Silovanja su prijavljena tadašnjim bugojanskim vlastima, počinitelji se znaju, ali krivični postupak protiv njih nije pokrenut.
3. L. M. iz Micana, općina Bugojno, silovana je 11. kolovoza 1993. Silovali su je nepoznati vojnici Armije BiH u dvorištu ispred njene kuće.
4. Mara Lučić, r. Lončar, rođena je 1939. u selu Zlavasti; nju je 22. srpnja 1993. silovala nepoznata osoba, a nakon toga je usmrćena.
Hrvatice najmanje govore o ratnom silovanju. One nemaju svoju udrugu koja bi okupljala Hrvatice koje su preživjele žrtve ratne torture tijekom rata u Bosni i Hercegovini. U Republici Srpskoj postoji Udruga žena žrtava rata RS, koju je osnovala Božica Rajilić, zatočenica muslimanskog logora u Srebreniku. Ova udruga okuplja više od 700 žena i djevojčica srpske nacionalnosti koje su preživjele silovanja i druge oblike torture tijekom rata. U ovoj udruzi je i trideset žena hrvatske nacionalnosti.
Preuzeto sa sajta: ISKRICA WEBLOG
Primjedbe
Objavi komentar