Na današnji dan 13. svibnja 1992. u Zenici je ubijena dvogodišnja Matea Jurić, djevojčica hrvatske nacionalnosti. To je bila prva žrtva rata u ovom gradu. Za zločin do danas nitko nije procesuiran
U proljeće 1992. počinju napetosti i sukobi između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata. Hrvati su sve više diskriminirani i obespravljeni. Najprije su smijenjeni sa svih odgovornih položaja u organima općinske vlasti, zatim u školstvu i privredi, njihova mjesta preuzimaju Muslimani-Bošnjaci, a glavni kriterij nisu obrazovanje i sposobnosti, nego vjerska, odnosno islamska, i nacionalna, odnosno muslimansko-bošnjačka pripadnost. Ista sudbina je pogodila i Srbe u zeničkoj općini, naime one koji nisu pobjegli prije toga ili koji nisu bili prognani. Osim toga, česta su premlaćivanja Hrvata, opća njihova nesigurnost, pljačke, izgoni iz stanova i kuća, ponižavanja i maltretiranja, piše portal Iskrica.ba.
Još u svibnju 1992. godine u Zenici su zategnuti odnosi između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata. Hrvati su pod stalnim pritiskom, teško žive, maltretirani su, nasilno ih se pokušava mobilizirati u postrojbe TO-a a poslije Armije BiH, piše portal Iskrica.ba
Tada je ubijena i djevojčica hrvatske nacionalnosti, Matea Jurić. O tome je detaljno govorio svjedok u svom iskazu danom 15. ožujka 1994. godine. Svjedok, Hrvat, po zanimanju električar, pripadnik HVO-a, nekažnjavan. Izbjegao je iz Zenice pred nasilnom mobilizacijom. Njegov iskaza je objavio portal Iskrica.ba :
"Dalje(...) nas je informirao da su pripadnici Armije BiH l3. svibnja 1992. godine u Zenici, u ulici Slaviše Vajnera Čiče, ubili Mateu, kćerku Drage Jurića, dvogodišnje dijete, kojom prilikom su ranili Jurićevu suprugu Slavicu. Po navodima izvora više pripadnika Armije BiH pucalo je rafalnom paljbom iz automatskih pušaka s udaljenosti od 10 metara u ford-eskort metalik sive boje na kom su bile registarske pločica ZE-8l2-25 vlasništvo Drage Jurića. Kako navodi... Matea je u automobilu smrtno pogođena, a Slavica teže ranjena..." Svjedok ističe da je spomenuti automobil izgledom bio upečatljiv i da su gotovo svi u Zenici znali da pripada Hrvatu i tvrdi da su namjerno pucali u automobil, da bi ubili Juriće. MUP Zenice je tek sutradan, 14. svibnja 1992. godine izvršio očevid. Isljednici su konstatirali da je Matea Jurić ubijena iz vatrenog oružja, njena majka Slavica ranjena i da je pomenuti automobil ford-eskort pogođen sa 17 metaka s livade pokraj ceste s udaljenosti od osam do deset metara, dok je vozilo kretalo brzinom od oko 20 km na sat, navodi portal Iskrica.ba.
Slobodan Praljak, general pukovnik Hrvatskog vijeća obrane, u svojoj publikaciji "Zločini koje su počinili neki pripadnici Armije BIH (muslimanske snage) nad Hrvatima BiH (1991-1995)" navodi da je mala Matea ubijena od strane pripadnika Armije BiH. (vidi: https://hrvatskonebo.org/2019/04/18/predsjednik-izbliza-galerija-slika-i-mape-zlocina-koje-su-pocinili-pripadnici-tzv-armije-bih-nad-hrvatima/ )
Ovaj zločin je 2006. godine sa Kantonalnog tužilaštva Zenica prebačen u nadležnost Tužilaštva Bosne i Hercegovine, ali nema informacija da je ikada i okončan. Muslimanska strana je pokušala ubojstvo djevojčice da pripiše postrojbama JNA, međutim, nakon burnog reagiranja javnosti danas se govori kako je Matea "poginula u unakrsnoj vatri" a nadležni organi odbijaju da istraže zločin i procesuiraju počinioce.
U to vrijeme, da bi obranili svoje domove, Hrvati Bosne i Hercegovine se organiziraju u Hrvatsku zajednicu HercegBosnu, a njen vojnički i politički izraz je Hrvatsko vijeće obrane (HVO). I na području općine Zenica organiziran je HVO, a u njemu, uz Hrvate, sudjeluju i Muslimani-Bošnjaci. Međutim, većina muslimansko-bošnjačkog naroda je uz Teritorijalnu obranu (TO), kao dio sustava obrane SFR Jugoslavije, koji je pod izravnom kontrolom JNA: Hrvati su već tada jasno rekli da je JNA u službi srpske agresije, a Muslimani-Bošnjaci su vjerovali da ih JNA neće napasti. Kada je počela srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu, onda je dio Muslimana-Bošnjaka pristupio HVO-u, kao organiziranoj vojnoj i političkoj sili protiv agresora. Tek poslije toga dolazi do formiranja Armije BiH, koja postaje vojna sila samo muslimansko-bošnjačkog naroda.
Krajem siječnja 1993. godine počinju izravni napadi Armije BiH na HVO, a 26. siječnja 1993. postrojbe Armije BiH napadaju Hrvate mjesne zajednice Lašva, sela Dusina, Brdo, Višnjica i Rajići, iz kojih su prethodno, još 1992., istjerani Srbi. U Zenici su muslimanske postrojbe ubile stotine Hrvata, uglavnom civila - žena, staraca i djece.
Sukobi između Armije BiH i HVO-a eskaliraju 17. i 18. travnja 1993. godine. Postrojbe Armije napale su cjelokupni prostor općine Zenica koji nastanjuju Hrvati - Podbriježe, Stranjane, Janjac, Brod, Konjeviće, Šušanj, Crkvice, Perin Han, Raspotočje, Gornju Zenicu, Drivuše, Grm i Zalje. Hrvatsko pučanstvo je u zbjegu. Samo u selo Čajdraš pribjeglo je oko 3.000 ljudi. Pripadnici zeničkog HVO-a i hrvatsko pučanstvo su u jakom okruženju. Minobacačima je oštećena grobljanska kapela u Podbrježu, pljačkaju se i pale hrvatske kuće, napadnut je i Hrvatski dom u Zenici. HVO odlučuje predati se, da ne stradaju civili, a i radi odnosa snaga koji su bili 1:8 ili čak 1:10 u korist snaga Armije BiH.
Travnja 1993. godine komisija Međunarodnog Crvenog križa obilazi sela zeničke općine da bi utvrdila što se događa Hrvatima u nj ima. Ona je u selu Zahdlije pronašla četiri mrtva tijela. U koncentracijskom logoru u Muzičkoj školi strašno je mučeno i potom ubijeno 12 vojnika HVO-a.
Selo Bilivode je 18. travnja 1993. g. potpuno stradalo. Kuće i gospodarske zgrade su opljačkane, selo je potpuno spaljeno, tri starca su izgorjela. U Željeznom Polju je strijeljano trideset zarobljenih Hrvata, a koji su prije toga prisilno kopali rovove za potrebe Armije BiH. Vojne vlasti Armije BiH prisilno mobiliziraju Hrvate sposobne za vojsku u svoje redove da bi se s puškom u ruci borili protiv svojih sunarodnjaka. Hrvati odbijaju pa su zatvarani i suđeni na zatvorske kazne. Uz onih trideset strijeljanih, šest Hrvata je obješenih pod optužbom "pobune protiv države i Armije BiH".
Postrojbe Armije BiH su 18. travnja 1993. godine, na katolički Mali Uskrs, napale Hrvate sela Kozarci, a predvodio ih je hodža iz sela Puhovca, po opisu svjedoka žut, visok malo proćelav, namazan ugljenim bojama, sa zelenom beretkom na glavi i zelenom trakom na desnom ramenu. Pucao je rafalima po kućama, palio sijeno i gospodarske zgrade. Nemilosrdno je pucao i nije slušao molbu majke da ne puca u malu djecu, sina od pet i curicu od četiri godine. Njegovim rafalom ubijena je četverogodišnja Magdalena.
Vojnici Armije BiH tukli su sve muškarce koje su zarobili u selu i to toliko da su krvarili, zubi su im izbijeni, oči zatvorene od udarca, otekle glave. Vojnici su jedni drugima dovikivali "Allahu egber", a hodža se javio s povikom "Allah kolje". I drugi su mu na sav glas odgovarali "Allah kolje", piše portal Iskrica.ba
U zeničkoj bolnici od neljudskog postupka umrlo je novorođenče. Iz bolnice je nasilno izbačena rodilja E.Š. 24. travnja 1993. godine. Liječnik je odbio pružiti pomoć novorođenčetu i ono je zbog toga umrlo, a opravdao se riječima: "Zato što je otac djeteta pripadnik HVO-a". U selu Kozarci u periodu od 25. travnja do l. svibnja 1993. vojnici Armije BiH iz sela Gradišće nožem su zaklali staricu Maricu Lukić (oko 70 godina), a njenih 20 ovaca odveli sa sobom. Tada su u selu Zalje, zapadno od Zenice, pripadnici 3. korpusa Armije BiH ubili hrvatske civile Zdenka Zrnića i njegovu kćerku Sanju, curicu od tri godine.
Također u vremenu od 25. travnja do l. svibnja 1993. godine u Gornjoj Zenici, južno od grada Zenice, vojnici 3. korpusa Armije BiH u jednoj vikend-kući iz automatskog oružja ubili su tri civila Hrvata, a potom zapalili kuću i njih u njoj. Na sagorjelim dijelovima tijela vidljivi su tragovi povreda nožem. Ubijeni su i spaljeni Mirko (Lucije) Letić (1940.), Luka Šestan (64 godine) i Jozo Krišto (73 godine). Prema nekim informacijama taj zločin se dogodio 27. travnja 1993. godine. Tog istog dana je u selu Gavrina Kuća zapaljena nepoznata starica.
U općini Travnik 8. lipnja 1993. godine bio je dan općeg masakra Hrvata. Tog dana izvršen je masakr u selu Šušanj, na samoj granici zeničke s travničkom općinom. Zlodjela u rodnom selu Šušanj najuvjerljivije je opisao dr. fra Ivo Marković, sin Vlade i Mare r. Lovrinović, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U tom masakru je stradao i njegov otac Vlado kao i više njegovih bližih rođaka, piše portal Iskrica.ba
Preuzeto sa bloga : Iskrica ba : "Zenica - da se ne zaboravi"
https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=14120&log=303752
https://www.faktor.ba/vijest/zenicani-odali-pocast-u-ratu-poginuloj-dvogodisnjoj-djevojcici-matei-juric/36157
U proljeće 1992. počinju napetosti i sukobi između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata. Hrvati su sve više diskriminirani i obespravljeni. Najprije su smijenjeni sa svih odgovornih položaja u organima općinske vlasti, zatim u školstvu i privredi, njihova mjesta preuzimaju Muslimani-Bošnjaci, a glavni kriterij nisu obrazovanje i sposobnosti, nego vjerska, odnosno islamska, i nacionalna, odnosno muslimansko-bošnjačka pripadnost. Ista sudbina je pogodila i Srbe u zeničkoj općini, naime one koji nisu pobjegli prije toga ili koji nisu bili prognani. Osim toga, česta su premlaćivanja Hrvata, opća njihova nesigurnost, pljačke, izgoni iz stanova i kuća, ponižavanja i maltretiranja, piše portal Iskrica.ba.
Još u svibnju 1992. godine u Zenici su zategnuti odnosi između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata. Hrvati su pod stalnim pritiskom, teško žive, maltretirani su, nasilno ih se pokušava mobilizirati u postrojbe TO-a a poslije Armije BiH, piše portal Iskrica.ba
Tada je ubijena i djevojčica hrvatske nacionalnosti, Matea Jurić. O tome je detaljno govorio svjedok u svom iskazu danom 15. ožujka 1994. godine. Svjedok, Hrvat, po zanimanju električar, pripadnik HVO-a, nekažnjavan. Izbjegao je iz Zenice pred nasilnom mobilizacijom. Njegov iskaza je objavio portal Iskrica.ba :
"Dalje(...) nas je informirao da su pripadnici Armije BiH l3. svibnja 1992. godine u Zenici, u ulici Slaviše Vajnera Čiče, ubili Mateu, kćerku Drage Jurića, dvogodišnje dijete, kojom prilikom su ranili Jurićevu suprugu Slavicu. Po navodima izvora više pripadnika Armije BiH pucalo je rafalnom paljbom iz automatskih pušaka s udaljenosti od 10 metara u ford-eskort metalik sive boje na kom su bile registarske pločica ZE-8l2-25 vlasništvo Drage Jurića. Kako navodi... Matea je u automobilu smrtno pogođena, a Slavica teže ranjena..." Svjedok ističe da je spomenuti automobil izgledom bio upečatljiv i da su gotovo svi u Zenici znali da pripada Hrvatu i tvrdi da su namjerno pucali u automobil, da bi ubili Juriće. MUP Zenice je tek sutradan, 14. svibnja 1992. godine izvršio očevid. Isljednici su konstatirali da je Matea Jurić ubijena iz vatrenog oružja, njena majka Slavica ranjena i da je pomenuti automobil ford-eskort pogođen sa 17 metaka s livade pokraj ceste s udaljenosti od osam do deset metara, dok je vozilo kretalo brzinom od oko 20 km na sat, navodi portal Iskrica.ba.
Slobodan Praljak, general pukovnik Hrvatskog vijeća obrane, u svojoj publikaciji "Zločini koje su počinili neki pripadnici Armije BIH (muslimanske snage) nad Hrvatima BiH (1991-1995)" navodi da je mala Matea ubijena od strane pripadnika Armije BiH. (vidi: https://hrvatskonebo.org/2019/04/18/predsjednik-izbliza-galerija-slika-i-mape-zlocina-koje-su-pocinili-pripadnici-tzv-armije-bih-nad-hrvatima/ )
Ovaj zločin je 2006. godine sa Kantonalnog tužilaštva Zenica prebačen u nadležnost Tužilaštva Bosne i Hercegovine, ali nema informacija da je ikada i okončan. Muslimanska strana je pokušala ubojstvo djevojčice da pripiše postrojbama JNA, međutim, nakon burnog reagiranja javnosti danas se govori kako je Matea "poginula u unakrsnoj vatri" a nadležni organi odbijaju da istraže zločin i procesuiraju počinioce.
U to vrijeme, da bi obranili svoje domove, Hrvati Bosne i Hercegovine se organiziraju u Hrvatsku zajednicu HercegBosnu, a njen vojnički i politički izraz je Hrvatsko vijeće obrane (HVO). I na području općine Zenica organiziran je HVO, a u njemu, uz Hrvate, sudjeluju i Muslimani-Bošnjaci. Međutim, većina muslimansko-bošnjačkog naroda je uz Teritorijalnu obranu (TO), kao dio sustava obrane SFR Jugoslavije, koji je pod izravnom kontrolom JNA: Hrvati su već tada jasno rekli da je JNA u službi srpske agresije, a Muslimani-Bošnjaci su vjerovali da ih JNA neće napasti. Kada je počela srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu, onda je dio Muslimana-Bošnjaka pristupio HVO-u, kao organiziranoj vojnoj i političkoj sili protiv agresora. Tek poslije toga dolazi do formiranja Armije BiH, koja postaje vojna sila samo muslimansko-bošnjačkog naroda.
Krajem siječnja 1993. godine počinju izravni napadi Armije BiH na HVO, a 26. siječnja 1993. postrojbe Armije BiH napadaju Hrvate mjesne zajednice Lašva, sela Dusina, Brdo, Višnjica i Rajići, iz kojih su prethodno, još 1992., istjerani Srbi. U Zenici su muslimanske postrojbe ubile stotine Hrvata, uglavnom civila - žena, staraca i djece.
Sukobi između Armije BiH i HVO-a eskaliraju 17. i 18. travnja 1993. godine. Postrojbe Armije napale su cjelokupni prostor općine Zenica koji nastanjuju Hrvati - Podbriježe, Stranjane, Janjac, Brod, Konjeviće, Šušanj, Crkvice, Perin Han, Raspotočje, Gornju Zenicu, Drivuše, Grm i Zalje. Hrvatsko pučanstvo je u zbjegu. Samo u selo Čajdraš pribjeglo je oko 3.000 ljudi. Pripadnici zeničkog HVO-a i hrvatsko pučanstvo su u jakom okruženju. Minobacačima je oštećena grobljanska kapela u Podbrježu, pljačkaju se i pale hrvatske kuće, napadnut je i Hrvatski dom u Zenici. HVO odlučuje predati se, da ne stradaju civili, a i radi odnosa snaga koji su bili 1:8 ili čak 1:10 u korist snaga Armije BiH.
Travnja 1993. godine komisija Međunarodnog Crvenog križa obilazi sela zeničke općine da bi utvrdila što se događa Hrvatima u nj ima. Ona je u selu Zahdlije pronašla četiri mrtva tijela. U koncentracijskom logoru u Muzičkoj školi strašno je mučeno i potom ubijeno 12 vojnika HVO-a.
Selo Bilivode je 18. travnja 1993. g. potpuno stradalo. Kuće i gospodarske zgrade su opljačkane, selo je potpuno spaljeno, tri starca su izgorjela. U Željeznom Polju je strijeljano trideset zarobljenih Hrvata, a koji su prije toga prisilno kopali rovove za potrebe Armije BiH. Vojne vlasti Armije BiH prisilno mobiliziraju Hrvate sposobne za vojsku u svoje redove da bi se s puškom u ruci borili protiv svojih sunarodnjaka. Hrvati odbijaju pa su zatvarani i suđeni na zatvorske kazne. Uz onih trideset strijeljanih, šest Hrvata je obješenih pod optužbom "pobune protiv države i Armije BiH".
Postrojbe Armije BiH su 18. travnja 1993. godine, na katolički Mali Uskrs, napale Hrvate sela Kozarci, a predvodio ih je hodža iz sela Puhovca, po opisu svjedoka žut, visok malo proćelav, namazan ugljenim bojama, sa zelenom beretkom na glavi i zelenom trakom na desnom ramenu. Pucao je rafalima po kućama, palio sijeno i gospodarske zgrade. Nemilosrdno je pucao i nije slušao molbu majke da ne puca u malu djecu, sina od pet i curicu od četiri godine. Njegovim rafalom ubijena je četverogodišnja Magdalena.
Vojnici Armije BiH tukli su sve muškarce koje su zarobili u selu i to toliko da su krvarili, zubi su im izbijeni, oči zatvorene od udarca, otekle glave. Vojnici su jedni drugima dovikivali "Allahu egber", a hodža se javio s povikom "Allah kolje". I drugi su mu na sav glas odgovarali "Allah kolje", piše portal Iskrica.ba
U zeničkoj bolnici od neljudskog postupka umrlo je novorođenče. Iz bolnice je nasilno izbačena rodilja E.Š. 24. travnja 1993. godine. Liječnik je odbio pružiti pomoć novorođenčetu i ono je zbog toga umrlo, a opravdao se riječima: "Zato što je otac djeteta pripadnik HVO-a". U selu Kozarci u periodu od 25. travnja do l. svibnja 1993. vojnici Armije BiH iz sela Gradišće nožem su zaklali staricu Maricu Lukić (oko 70 godina), a njenih 20 ovaca odveli sa sobom. Tada su u selu Zalje, zapadno od Zenice, pripadnici 3. korpusa Armije BiH ubili hrvatske civile Zdenka Zrnića i njegovu kćerku Sanju, curicu od tri godine.
Također u vremenu od 25. travnja do l. svibnja 1993. godine u Gornjoj Zenici, južno od grada Zenice, vojnici 3. korpusa Armije BiH u jednoj vikend-kući iz automatskog oružja ubili su tri civila Hrvata, a potom zapalili kuću i njih u njoj. Na sagorjelim dijelovima tijela vidljivi su tragovi povreda nožem. Ubijeni su i spaljeni Mirko (Lucije) Letić (1940.), Luka Šestan (64 godine) i Jozo Krišto (73 godine). Prema nekim informacijama taj zločin se dogodio 27. travnja 1993. godine. Tog istog dana je u selu Gavrina Kuća zapaljena nepoznata starica.
U općini Travnik 8. lipnja 1993. godine bio je dan općeg masakra Hrvata. Tog dana izvršen je masakr u selu Šušanj, na samoj granici zeničke s travničkom općinom. Zlodjela u rodnom selu Šušanj najuvjerljivije je opisao dr. fra Ivo Marković, sin Vlade i Mare r. Lovrinović, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U tom masakru je stradao i njegov otac Vlado kao i više njegovih bližih rođaka, piše portal Iskrica.ba
Preuzeto sa bloga : Iskrica ba : "Zenica - da se ne zaboravi"
https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=14120&log=303752
https://www.faktor.ba/vijest/zenicani-odali-pocast-u-ratu-poginuloj-dvogodisnjoj-djevojcici-matei-juric/36157
Sve je laz
OdgovoriIzbriši